Velika Gospa najveća je i najznačajnija katolička svetkovina

Presveta Bogorodica Djevica Marija.

Slavi ga Crkva po svem svijetu 15. kolovoza,
a naročito se svečano slavi u Srednjoj Europi,
od Baltika do Jadranskoga mora.

Iako je službeni naziv svetkovine Uznesenje Marijino, za narode Srednje Europe kao Poljake, Mađare i Hrvate, dogma Marijina Uznesenja na nebo dušom i tijelom pučki se zove Velika Gospa – Magna Domina. U Istočnoj Crkvi svetkovina nosi ime »Usnuće Bogorodičino« (Koimesis tes Theotoku). U tom se nazivu naglasak stavlja na čašćenje i podsjećanje na Bogorodičinu svetu smrt. Želi se naglasiti da Marijin prijelaz s ovozemaljskog života u vječnost nije zahvatila smrt kao posljedica grijeha. Budući da se u teološkom razmišljanju držalo da je smrt posljedica istočnoga grijeha, smrt tako shvaćena nije dotakla Marijin sveti prijelaz s ovoga svijeta. Time se ne želi kazati da Marija nije umrla prirodnom smrću.

Odatle i razlog da se kaže da je Isusova Majka na kraju svoga zemaljskog putovanja »usnula« u Gospodinu. U hrvatskim kajkavskim krajevima naziv »Velika meša« osobito podcrtava sakramentalno euharistijsko obilježje blagdana koje Djevicu Mariju usko povezuje s otkupiteljskom žrtvom Kristovom. Svetkovina ima dugu tradiciju i potječe iz najdrevnijih vremena Crkve, na Istoku već iz III. stoljeća. Čini se da je na Zapad došla preko Španjolske tijekom V. stoljeća.

Nemamo izričita svjedočanstva Svetoga pisma o Marijinu uznesenju i sve do III. stoljeća nema pisanih tragova o konačnoj sudbini Djevice Marije. Nije se, naime, u prvim stoljećima razvila sigurna nauka o eshatologiji, tj. o konačnom stanju ljudi poslije smrti ili o eshatologiji, kako taj nauk zovemo u teologiji. Prve tragove bilježimo potkraj IV. stoljeća. Prema svetom Efremu, sirijskom crkvenom ocu, djevičansko tijelo Marijino nakon smrti nije bilo podložno govoreći o Marijinu prijelazu s ovoga svijeta kaže da se Marijina duša odmah nakon smrti ponovo sjedinila s tijelom. Sveti Epifanije govori da je zemaljski svršetak Marijin »bio potpuno čudesan« te da je gotovo sigurno da ona već sa svojim tijelom baštini »nebesko Kraljevstvo«.

Potkraj V. stoljeća crkveni pisac Timotej Jeruzalemski smatra da je Djevica ostala besmrtnom tako što ju je Krist uzašavši na nebo uzeo k sebi. Iz V. i VI. stoljeća bilježimo više apokrifnih spisa o Marijinoj smrti i uskrsnuću. Najznačajniji je Transitus Mariae (Marijin prijelaz) koji opisuje izuzetnost smrti Bogorodice Marije.

Na temelju tog spisa u daljnjim će se stoljećima razviti govor o Marijinu uznesenju.

Nastaje tako liturgijski spomen Prijelaza ili Usnuća Marijina
koji je car Mauricije fiksirao na 15. kolovoza.