Dmitar Zvonimir


KRALJ DMITAR ZVONIMIR

Naslijedio je Krešimira IV., te odmah počeo rješavati problem obnove vlasti onih gradova koji su bili pod Mletcima.
Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073.-1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

U rujnu 1075. papa Grgur VII. poslao je svoje legate Gebizona i Fulkona, s glavnom svrhom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti jedinstvene hrvatsko-dalmatinske države. Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1075. u Solinu, u crkvi sv. Petra i Mojsija kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu.[1]
Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, da će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan svetoga Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike. U tom samostanu, po prijepisu prisege Dmitra Zvonimira, nalazile su se dvije zlatne krune s draguljima. Pretpostavka je da su to krune kralja Tomislava i Stjepana Držislava.
Za krunu kralja Tomislava ne zna se odakle je. No za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta kao priznanje Bizanta Stjepanu Držislavu kao vladaru. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donešena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od stane Turaka i Venecije (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski.
Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.
Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.
Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana, Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru, ali i stoljećima poslije.

Legenda o smrti

Poznata je legenda[2] o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Izvor legende je Ljetopis popa Dukljanina, točnije prijevod prva 23 poglavlja djela na hrvatski iz 15. stoljeća[3]. Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća. Postoje 4 redakcije ovog djela: osnovna latinska redakcija, talijanski prijevod latinske redakcije (načinio 1601. god. benediktinac M. Orbini), prijevod prva 23 poglavlja na hrvatski (nepoznati autor), te prijevod hrvatske redakcije na latinski (preveo Marko Marulić, na molbu Splićanina Dmina Papalića).
Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bi potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije I. Komnen zatraži od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatraži pomoć i od Dmitra Zvonimira. Kralj Zvonimir sazva sabor u Kosovo kod “pet crkava”. No pri pomenu na rat u tuđini nezadovoljnici su ga ubili.
Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić.
Nikola Radojčić i većina povjesničara poslije 2. svjetskog rata zastupa mišljenje da je riječ o legendi koja ima malo veze sa stvarnim zbivanjima i da je Zvonimir umro prirodnom smrću.
Prema “Historia salonitana maior“, na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:

Bašćanska ploča

Bašćanska ploča
Bašćanska ploča je starohrvatski spomenik, pisan glagoljicom otprilike 1100. godine, a potječe iz crkve sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku.

Značenje]

Bašćanska ploča izvorno je bila lijevi plutej, pregrada ili paravan, na crkvenom septumu ili pregradi koja je dijelila redovnički kor od prostora za puk, a svojim značajkama, oblikom, veličinom i ornamentom loze koji se proteže rubom ploče odgovara tipičnim plutejima predromaničkog i romaničkog razdoblja na hrvatskoj obali. Teška je oko 800 kilograma , visoka 99,5 cm , široka 199 cm , debela od 7,5 – 9 cm ; isklesana je od bijelog vapnenca.
Datira se oko 1100. godine, a predstavlja značajan izvor za povijest hrvatskog naroda, jezika i razvitak hrvatske glagoljice. Ona pokazuje suverenitet hrvatskoga kralja Zvonimira kao donatora zemljišnog posjeda na otoku; uz jezično i književno, ta ploča ima i povijesno značenje zbog prvog spominjanja vladareva imena na narodnome jeziku – kralj Zvonimir.
Bašćansku ploču pronašao je župnik Petar Dorčić ugrađenu u pod crkve 1851. godine te upozorio Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji ju je predstavio znanosti. 1865. djelomično ju je pročitao krčki kanonik Ivan Crnčić, a potpuno je to učinio 1875. Franjo Rački. Budući da je ploča na nekim mjestima oštećena, postoje i različita čitanja istoga teksta. Najpoznatiji su istraživači Bašćanske ploče Branko Fučić i Eduard Hercigonja. Stjepan Ivšić nazvao ju je “dragi kamen hrvatskog jezika“.
Danas je izložena u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a u crkvi svete Lucije nalazi se njena kopija.
Uz nju su na istom mjestu pronađeni i jurandvorski ulomci, jedan nađen u 19. stoljeću i još dva nađena 1957. godine.

U samoj se Bašćanskoj ploči navodi da je kralj Zvonimir darovao zemljište u prošlosti (v dni svoje). Crkva je zidana u vrijeme opata Dobrovita koji je živio u vrijeme kneza Kosmata koji je vladao Krajinom te se to vjerojatno može povezati s vremenom prije mletačke dominacije nad Krkom oko 1116. godine ili krčkih knezova Frankapana, mletačkih vazala koji počinju vladati između 1118. i 1139. godine. Dobrovit je vjerojatno postavio pluteje. Postojale su dvije ploče, a od druge su nađeni samo dijelovi.
Uzevši u obzir romanička obilježja same ploče, smrt kralja Zvonimira 1089. godine i vladavinu nad Krkom, Bašćanska ploča može se datirati u početak 12. stoljeća, odnosno oko 1100. godine.

Jezik

Ploča dokumentira živi hrvatski jezik s natruhama knjiškog crkvenoslavenskog jezika. Čakavica i staroslavenski miješaju se i u gramatici i u leksiku.
Pisana je prijelaznim tipom glagoljice, s oble na uglatu. Usporedno s glagoljičkim slovima, javljaju se i neka latinična i ćirilićna (I, M, N, O, T, V), a isti je slučaj i s drugim hrvatskim spomenicima pisanih glagoljicom iz 11. i 12. stoljeća. Zanimljivo je da počinje sa slovom A, a završava slovom O, kao alfa i omega (grč.), početak i kraj.

Bašćanska ploča u auli HAZU-a
Glagoljički natpis nema razmaka između riječi, zareza i oznaka kraja rečenice.
Dijelovi u uglatim zagradama su rekonstruirani (na tim je mjestima ploča oštećena) a u oblim zagradama je ono što je klesar namjerno ili slučajno izostavio; Ju je jedno glagoljičko slovo; Ъ je jor, znak kojim je označavan /ə/, tzv. poluglas.

Prijepis na suvremeni standardni hrvatski jezik:
Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir, kralj hrvatski u
dane svoje svetoj Luciji. Svjedoče
mi župan Desimir u Krbavi, Martin u Li-
ci, Piribineg u Vinodolu i Jakov na o-
toku. Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 e-
vanđelista i sveta Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje živi,
moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zi-
dah crkvu ovu sa svoje dev-
etero braće u dane kneza Kosmata koji je vl-
adao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane Mi-
kula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.

REČE KRALJ DMITAR ZVONIMIR:
Tebi se zavjetujem, obvezujem i obećajem, da ću nepromijenjeno vršiti sve, što mi bude naložila njegova časna svetost, t.j da ću apostolskoj stolici u svemu i po svemu sačuvati vjernost. Neopozivo ću braniti, štogod su u ovome kraljevstvu apostolska stolica i poslanici njezini odredili ili će odrediti. Gojit ću pravdu, braniti crkvu, brinuti se za prvijence, desetinu i za sve, što pripada crkvi. Nastojat ću oko toga, da biskupi, svećenici, đakoni živu čisto i dostojno. Štitit ću siromahe, udove i sirote;.priječit ću nedopuštenu vezu među rođacima; ustanovit ću zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a ne ću dopustiti, da se ustanovljeno (vjenčanje) razriješi. Protivit: ću se trgovini s ljudima (robljem), te ću božjom pomoću nastojati, da. u svemu budem pravedan.

Jelena Lijepa, hrvatska kraljica, žena kralja Dmitra Zvonimira i sestra ugarskoga kralja Ladislava iz dinastije Arpadovića. Zbog svoje je iznimne ljepote prozvana Jelenom Lijepom. Izvorno (ugarsko) ime joj je Ilona.
Kralju Zvonimiru rodila je sina Radovana, no on je zbog svoje boležljivosti i slabosti umro kao dječak. Tako je Zvonimir 1089. umro bez nasljednika pa ga je na hrvatskome prijestolju naslijedio stari i bolesni Stjepan II., nećak Petra Krešimira IV. i posljednji Trpimirović, kojega je Zvonimir svojevremeno dao zatvoriti u samostan. Nakon Stjepanove skore smrti 1091. godine, Hrvatsko Kraljevstvo ostalo je bez vladara i bez vladajuće dinastije te je, nakon 90 godina unutrašnje stabilnosti i napretka, ponovno bačeno u prijestolne borbe.
Kako Jelena kao žena nije mogla vladati, njen je brat Ladislav položio pravo na hrvatsko prijestolje, što je na kraju dovelo do ugarsko-hrvatske personalne unije pod Ladislavovim sinom Kolomanom. Kraljica Jelena Lijepa tako je zaslužna za devet stoljeća zajedničke hrvatsko-mađarske povijesti.
Unutar cijelog razdoblja od Zvonimirove smrti do Kolomanove krunidbe u Biogradu, koje uključuje niz spornih pitanja na čije je raščišćavanje potrošeno mnogo vremena, u historiografiji, osobito novijoj, o Jeleni Lijepoj je najmanje raspravljano, a u udžbenicima je upravo oko nje najviše neslaganja.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: